Patlidžan (Solanum melongena) toploljubiva je povrtna kultura iz porodice pomoćnica kojoj pripadaju i rajčica, paprika i krumpir. Cijenjen je zbog karakterističnog okusa, široke primjene u kuhinji i sve veće popularnosti među vrtlarima. Za uspješan uzgoj potrebno mu je osigurati dovoljno topline, hranjivo tlo i redovitu opskrbu vodom.
Ova povrtnica latinskog naziva Solanum melongena, pripadnica je porodice Solanaceae ili pomoćnica, kojoj pripadaju i krumpir, rajčica. Kao i druge biljke iz porodice pomoćnica, patlidžan sadrži prirodne zaštitne spojeve, uključujući glikoalkaloide. Njihova koncentracija u zrelim plodovima vrlo je niska te ne predstavlja opasnost za prehranu.
Sorte patlidžana
Danas su u uzgoju brojne sorte, a kod nas su najcjenjenije sorte ovalnog ili okruglog oblika, tamnoljubičaste sjajne kožice, čvrste konzistencije, koje na peteljci imaju malo bodlji i koje nisu odveć gorke. Tijekom godine trgovci nas znaju iznenaditi ponudom potpuno okruglih plodova, plodova bijele boje, onih velikih svega nekoliko centimetara, duguljastim…
Priprema tla
Patlidžan je najbolje uzgajati na srednje teškim, hranjivima bogatim humusnim tlima, koja se u proljeće brzo zagriju, koja dobro zadržavaju vodu. Tlo u kojem se uzgaja bi trebalo biti neutralne reakcije, pa ako tlo u vašem vrtu nije takvo, korigirajte ga dodavanjem kalcija. Odlično reagira na organsku tvar u tlu, pa u jesen pred sadnju, kod obrade u tlo dodajte zrelog stajskog gnoja.
Isto tako, pred sadnju je potrebno dodati i kompleksna mineralna gnojiva (NPK), kojim prihranjujemo još 3-4 puta tijekom vegetacije. Kod uzgoja je potrebno poštivati plodored, pa ga nikako ne treba saditi na površini na kojoj su unatrag četiri godine bile sađene biljke iz porodice pomoćnica.
Uzgoj iz sjemena
Uzgoj započinje sjetvom sjemena u zaštićenim područjima u veljači, uz presađivanje na otvoreno od kraja travnja i u svibnju. Na površini se sade na razmak 60 cm biljka od biljke i na isto toliki međuredni razmak.
Nakon što temperature porastu, kroz kratko će vrijeme napredovati, započeti s cvatnjom i zametanjem prvih plodova. Nakon što ih je zametnuto 6-7, provodi se pinciranje (prikraćivanje) vrhova grana, a grane na kojima uopće nema cvjetova i plodova dobro je u potpunosti odstraniti. Na taj način se djeluje na bolji razvitak plodova.
Tijekom cijelog razdoblja rasta potrebno je osigurati dovoljne količine vode, poglavito u vrijeme cvatnje i plodonošenja. Razdoblje berbe je od srpnja do kraja rujna, iako se vrlo često u priobalju može brati sve do prvih jačih bura, nerijetko čak do kraja studenog.
Berba patlidžana
Patlidžan se bere kada plodovi postignu karakterističnu veličinu, boju i čvrstoću za pojedinu sortu. Najkvalitetniji su plodovi dok im je kožica glatka, sjajna i intenzivno obojena, najčešće tamnoljubičaste boje. Meso takvih plodova je nježno, s malim brojem nerazvijenih sjemenki i ugodnog okusa.
Ne preporučuje se čekati potpunu fiziološku zrelost plodova. Ako predugo ostanu na biljci, kožica gubi sjaj, plodovi postaju tvrđi, razvijaju veći broj sjemenki te mogu poprimiti blago gorak okus. Redovitom berbom potiče se razvoj novih cvjetova i zametanje novih plodova.
Berba se obavlja rezanjem peteljke oštrim nožem ili škarama, vodeći računa da se ne ošteti biljka.
Zašto plodovi patlidžana ponekad posmeđe?
Kod pojedinih sorti patlidžana plodovi tijekom razvoja mogu privremeno poprimiti smećkaste ili brončane nijanse. Takva pojava često je povezana s visokim temperaturama, jakim sunčevim zračenjem ili drugim oblicima fiziološkog stresa biljke. U većini slučajeva ne radi se o bolesti, a plodovi su i dalje prikladni za konzumaciju ako su čvrsti i bez znakova truleži.
Takvi plodovi uglavnom su sigurni za konzumaciju ako su čvrsti, bez znakova truleži i plijesni. Međutim, često imaju tvrđe sjemenke, manje sočno meso i nešto gorči okus u odnosu na plodove ubrane u optimalnom stadiju zrelosti.
Najčešći štetnici patlidžana
Od štetnika najčešći je napad lisnih ušiju, zelene breskvine uši, crne bobove uši. Ove uši, sišući biljne sokove uzrokuju deformaciju i kovrčanje listova koji gube zelenu boju, a cijela biljka zaostaje u rastu. Uši luče obilnu mednu rosu zbog koje listovi postaju ljepljivi, a zbog gljiva čađavica koje se naseljavaju, transpiracijska površina lista dodatno je smanjena. Lisne uši prenose i brojne viruse koji su dodatan problem kod uzgoja. Brojnost štetnika znatno smanjuju bubamare i ostali korisni organizmi u vrtu.
Puževi
Puževi mogu uzrokovati značajne štete na mladim biljkama patlidžana, ali i na razvijenim plodovima. Najčešće se hrane tijekom noći ili za oblačnog i vlažnog vremena, ostavljajući nepravilne rupe na listovima, stabljikama i plodovima.
Osim izravnog smanjenja tržišne vrijednosti plodova, oštećenja nastala hranjenjem puževa mogu predstavljati ulazna mjesta za različite uzročnike truleži i drugih bolesti. Njihova se brojnost povećava tijekom kišnih razdoblja te u vrtovima s gustim sklopom biljaka i većom količinom biljnog ostatka.
Za smanjenje šteta preporučuje se redovito uklanjanje korova i biljnih ostataka, postavljanje mehaničkih prepreka te po potrebi primjena registriranih sredstava za suzbijanje puževa.
Krumpirova zlatica
Kod uzgoja na otvorenom, čest su nametnik i krumpirova zlatica, lisni mineri i različite vrste moljaca. Sve je ove štetnike potrebno uočiti u početnim fazama zaraze kada je i suzbijanje najjednostavnije, a za detekciju pojave dobro je koristiti žute ljepljive ploče. U početku može pomoći mehaničko suzbijanje, suzbijanje biljnim pripravcima, a za jačih napada ipak je potrebno primijeniti sredstvo koje je preporučio stručnjak u poljoprivrednoj ljekarni.