Od lipnja pa sve do jeseni, ovisno o sorti i području uzgoja, među mnogim vrstama, ljepotom cvijeta svakako se ističe juka. Uzgajati ju možete u vrtu ili na balkonu u cvjetnim posudama, a neke su sorte u uzgoju i kao lončanice.
Podrijetlom je iz Sjeverne Amerike i Meksika odakle se proširila diljem svijeta. Danas je u uzgoju uglavnom kao ukrasna biljka dok se u prošlosti koristila za razne namjene. Tako su američki domoroci od njenih niti pravili košare i sandale, listove su pržili ili koristili kao četke, a od korjena su spravljali sapun. Poznata su i mnoga ljekovita svojstva nekih sorti juka, primjerice u liječenje artritisa, raznih kožnih oboljenja i sl.
Poznata je još od davnina, no na njenom je proučavanju tek od kraja 19. st. sustavno radio njemački botaničar Carl Sprenger.
Oprezno s odabirom mjesta sadnje
Ovisno o sorti, juke su grmovi ili niske stablašice, vrlo dekorativnih listova, stabljike i cvijeta, a narastu ovisno o sorti do oko 2,5 metara visine iako u tropskim predjelima ima primjeraka i viših od 10 metara ( Y. brevifolia ). Na vrhu stabljike razvijaju lisnu rozetu sa dugim oštrim listovima koji kod nekih sorti završavaju bodljom. Stoga ih nije uputno saditi na mjestima gdje borave djeca jer bi se njihovim oštrim vrhovima mogla ozlijediti.
Iz sredine lisne rozete, ljeti izrasta cvjetna stapka koja nosi brojne zvonolike cvjetove bijele boje. Cvjetovi su lijepi, no nažalost kratkotrajni. Nije zahtjevna u pogledu staništa, pa ju je moguće saditi na gotovo svakom tlu i položaju. Ipak, boljom će se pokazati na lakšim, propusnim tlima. Odlično podnosi jaku izloženost suncu, no uspijeva i u polusjeni. Prilagodljiva je i spram velikih temperaturnih kolebanja.
Odlično se uklapa u svaki ambijent, a posebno je lijepa na gredici s trajnicama, među sukulentima, a izražajna je i kao samac na zelenoj tratini ili među kamenim gromadama.
Razmnožava se u proljeće, a u primorskom dijelu i u ranu jesen. Najjednostavnije ju je razmnožiti dijelovima stabljike ili dijeljenjem izbojaka koji rastu uz biljku ( Y. filamentosa ), a moguć je i uzgoj iz sjemena. Ipak, među jukama koje su u uzgoju kod nas, jedino Yucca aloifolia proizvodi sjeme kojim ju možemo razmnožiti. Ostalima je za oplodnju potreban leptirić, tzv.” jukin moljac”.
Razmnožavanje reznicama je najpraktičnije jer za kratko vrijeme dobijemo veliku i dobro razvijenu biljku.
Sredinom proljeća, oštrom pilom odsiječemo 35-40 cm dugačak vršni dio stabljike ili postranog izbojka, do polovice uklonimo listove, te ostavimo nekoliko dana da se mjesto reza prosuši. Nakon toga reznicu posadimo u mješavinu treseta i pijeska (ili perlita) 1:1. Dobro je upotrijebiti i hormon za pospješivanje ukorjenjivanja.
Kod dijeljenja odgrnemo zemlju uokolo juke te oštrim nožem ili vrtlarskim škarama odsiječemo dijelove podzemne stabljike (koji mogu, a i ne moraju imati nadzemne organe – listove) , ostavimo ih nekoliko dana da se prosuše, te ih sadimo u istu mješavinu kao i reznice. Kod ovakvog razmnožavanja ponekad će biti potrebno mnogo strpljenja dok reznice ne pokažu prve znakove napredovanja.
Od brojnih sorti, u našim su vrtovima najčešće:
Yucca gloriosa – Šireg, tamnozelenog lista, dužine 40-60cm, na polovici savijenog prema dolje. Cvjetna stapka može narasti i preko 4 metra. Cvjeta od pete godine starosti. Razmnožava se dijelovima stabljike.
Yucca filamentosa – Naročito pogodna za sadnju na gredicu, zajedno s trajnicama. Odlikuje se listovima iz kojih vise bjeličasta vlakna. Otuda i naziv “ filamentosa “- končasta, nitasta. Nema stabljiku, a cvjetna stapka izlazi direktno iz lišća. Vrlo je česta na kontinentu. Razmnožava se dijeljenjem mladih izdanaka.
Yucca aloifolia – U uzgoju najčešće kao lončanica. U našem primorskom dijelu česta i na otvorenom. Snažnog je rasta, pa se na lakšim tlima za jakih vjetrova stabljika često prelomi. Ima lagano nazubljeno, uspravno lišće, nešto tvrđe i uže od ostalih juka. Završava bodljom. Naraste u visinu do oko 2,5 metara. Razmnožava se dijelovima stabljike.