Povrće

Krumpir

Krumpir je najčešće korištena povrtna kultura, a njegov uzgoj je jednostavan.

krumpir

Krumpir (lat. Solanum tuberosum) povrtnica je koja potječe iz Perua gdje je poznat već više od 8000 godina. U Europu je donesen u 16. stoljeću, kada je započet njegov uzgoj kao ukrasne vrsta, zbog lijepih cvjetića kojima cvjeta u kasno proljeće i ljeto.

U sastavu gomolja krumpira je oko 75% vode, oko 18% škroba, 2% bjelančevina. Dobar je izvor vitamina C i B, a obiluje i mineralima – kalijem, magnezijem, željezom, a svi njegovi dijelovi, izuzev gomolja, sadrže alkaloid solanin, otrovni spoj, čija konzumacija za čovjeka može imati negativne posljedice.

Priprema tla i sadnja

Krumpir se sadi početkom proljeća u dobro pripremljeno tlo. Idealna je sadnja u propusnim tlima, koja se u proljeće brzo zagriju. Sadnjom gomolja u hladnom i vlažnom tlu znatno se pomiče vrijeme dozrijevanja, a vrlo je često i stradavanje posađenih gomolja uslijed nepovoljnih uvjeta u tlu.

Uz obradu tla, vrlo je važno primijeniti i kvalitetnu gnojidbu zrelim stajskim gnojem te kompleksnim mineralnim gnojivima (NPK) i Ureom. Količine variraju ovisno o vrsti tla, humidnosti. Ipak, neka jednostavna računica, primjenjiva na malim površinama, kod uzgoja za osobne potrebe kaže kako se na svaki kilogram posađenih gomolja dodaje 1 kg NPK i oko 30 dag Uree.

Sadnja krumpira započinje već krajem veljače, a u nekim se područjima produži čak do sredine travnja. Prije no što će se saditi, nabavljeno je sjeme potrebno staviti na naklijavanje, kako bi se razvile dobre klice. Naklijavanje se provodi u svijetlim prostorijama u kojima je temperatura zraka između 10-15 stupnjeva C. Sjeme se u jednom sloju raspe po letvaricama, a nakon otprilike tjedan dana, počinju se razvijati klice, u početku tamno zelene boje. Nakon što se klica razvije do dužine 1,5-2 cm vrijeme je kada se može početi sa sadnjom.

Često se krumpir pred sadnju razreže, tako da od jednog gomolja dobijemo nekoliko sadnica. Pri tom, na svakom dijelu treba biti razvijen jedan do najviše dva pupa. Uobičajeno pravilo kaže kako dio gomolja koji će se saditi ne bi trebao biti lakši od 40 g, pa ukoliko je gomolj manji, nije preporučljivo njegovo rezanje. Razrezane gomolje je najbolje odmah saditi, iako se sadnja može i odgoditi na nekoliko dana. Pri tom treba paziti da se razrezani gomolji na zraku previše ne isuše jer takvi više nisu pogodni za sadnju.

Krumpir se sadi u redove, pri čemu je razmak među biljkama u redu oko 30 cm, a među redovima razmak treba biti 60-70 cm. Što se dubine sadnje tiče, ona je ovisna o sorti. Tako je kod kasnih sorti dubina sadnje manje, dok je kod ranih nešto veća. Ipak, uobičajena je dubina sadnje oko 5 cm. Tijekom uzgoja u tlu, krumpir je potrebno redovito okopati, kako bi se spriječio rast korova, a u sušnim predjelima je vrlo važno i redovito zalijevanje.

Uzgoj u sijenu

Osim ukapanjem gomolja u tlo, krumpir je moguće uzgajati i bez obrade tla, tzv. površinskom sadnjom krumpira ili sadnjom na golo tlo, pri čemu se na postavljene gomolje stavlja sloj od oko 20 cm sijena. Ovakvim se uzgojem dobivaju ujednačeniji gomolji, koji se ne oštećuju iskapanjem, a istraživanja su pokazala da je kod ovakvog uzgoja manja izloženost bolestima i štetnicima koji su česti kod konvencionalnog uzgoja.

Bolesti i štetnici

Od štetnika je najčešća pojava krumpirove zlatice, koju je u početnim fazama i na malim površinama najbolje suzbiti ručnim sakupljanjem. Vrlo su česte i bolesti krumpira, najčešće plamenjača, koje se javljaju u vrijeme intenzivne tvorbe gomolja, pa svako smanjenje lisne mase značajno utječe i na smanjenje prinosa.

Što se sorti tiče, danas je poznato njih više od 4000, a u komercijalnoj proizvodnji je njih znatno manje. Koju sortu saditi ovisi o području uzgoja, vremenu sadnje. U našim je priobalju najčešća sadnja sorti Adora, Liseta, Kleopatra, Jerla.
Zanimljivo je kako se posljednjih godina sve više uzgajaju i ljubičaste (plave) sorte krumpira, koji je podrijetlom također s Anda. Izrazito je bogat antioksidansima, pa mu se pripisuju i neka ljekovita svojstva.