Grašak ili biži kako ga u primorju nazivaju, povrtnica je koja je u ljudskoj prehrani prisutna već više od 8.000 godina, što potvrđuju nalazi u starogrčkim grobovima iz 6.000 godine prije Krista.
Svoje porijeklo vuče iz sjeverozapadne Indije, Pakistana, Irana, a dolazi i s područja Sredozemlja. Svoju popularnost doživljava u Srednjem vijeku, kada započinje i njegovo konzerviranje raznim metodama.
Najprije sušenjem, da bi se kasnije razvile i druge metode njegova čuvanja za razdoblja kada ga nema u svježem stanju, budući da je sezona berbe kod nas prilično kratka.
Grašak je izuzetno vrijedna namirnica s gotovo ujednačenim odnosnom bjelančevina i ugljikohidrata. Mlado zrno graška sadrži oko 75% vode, između 3,5 i 7% bjelančevina, te između 12 i 16% ugljikohidrata. Vlakana je između 1,5-2,2%. Sve ovo čini grašak i više nego poželjnom namirnicom koja bi se trebala naći na jelovniku što češće.
Uzgojni uvjeti
Uspijevaju na gotovo svakom tipu tla, a ovisno o tome gdje se uzgajaju, možemo utjecati i na termin berbe. Tako su za rani uzgoj pogodnija lakša tla koja se nakon zimskih oborina prije zagriju i brže isuše, dok su za uzgoj sorti koje kasnije dospijevaju, pogodnija nešto teža tla koja dobro zadržavaju vodu. Što se kiselosti tla tiče, najpogodnija su ona čiji je pH između 6-6,5 dok se kiselija tla (pH ispod 5) trebaju korigirati dodavanjem vapna.
U našem priobalnom dijelu, gdje se zimske temperature gotovo nikad ne spuštaju ispod nule, grašak se može sijati već u kasnu jesen ili početkom zime. Tada sijane, biljke do proljeća razviju dobar korijenski sustav, a odmah s povećanjem temperature zraka i produljenjem dana, započinju s intenzivnijim rastom i cvatnjom, koja obično započinje u drugoj polovici travnja, a prva berba je oko 3 tjedna nakon cvatnje.
Kod uzgoja je potrebno pridržavati se plodoreda, odnosno grašak uzgajati na istoj površini tek svake 4 godine, kako bi se prevenirala mogućnost pojave štetnika, odnosno razvoja biljnih bolesti, u prvom redu bolesti korjenova vrata.
Odlična pretkultura mnogim vrstama
Sjetva graška je korisna i za kulture koje će se na istoj površini sijati/saditi nakon njega, budući da se na njegovu korijenu razvijaju simbiotske bakterije iz roda Rhizobium, koje su dobri fiksatori dušika iz zraka, pa nakon uzgoja, u tlu ostane oko 100 kg/ha organskog dušika.
Zbog toga su grašak, ali i ostale mahunarke, odlična potkultura maslinama, ali i brojnim drugim višegodišnjim kulturama.
Naravno, ovakav uzgoj je idealan u ekološkim maslinicima, gdje nema uporabe pesticida, iako nema prepreke da se uz poštivanje karence uzgajaju i u konvencionalnim maslinicima.
Budući da se radi o kulturi čije su grane prilično krhke i ne mogu izdržati teret velikog broja mahuna, grašku je kod rasta potrebno osigurati potporanj.
Nižim sortama je dovoljno postaviti potporanj od osušenih grančica, primjerice grana odrezanih s božićnog drvca, dok je višim sortama potrebno osigurati potporanj u obliku kolaca ili veziva privezanog uz razvučenu žicu.
Površinu za sjetvu je najbolje pripremiti kasno u jesen (za proljetnu sjetvu) ili neposredno nakon vađenja prethodne kulture (za jesensku sjetvu).
Tijekom samog rasta, dobro je barem jednom okopati usjev kako bi se razbila pokorica i tako spriječio štetni gubitak vode iz tla. Korovi najčešće ne predstavljaju problem, budući da biljke brzo razviju gust sklop te na taj način onemoguće njihov razvoj.
U našem priobalnom području, gdje najčešće već od travnja i u svibnju nastupa sušno razdoblje, usjev će biti potrebno navodnjavati, idealno kišenjem – orošavanjem.
Kada brati?
Vjerojatno svatko, tko je barem jednom uzgajao grašak zna odrediti pravi početak berbe.
Neki s berbom započinju dok zrna nisu još u potpunosti dosegla punu veličinu, ali je u njima količina šećera najveća, dok drugi čekaju trenutak da zrna postanu nešto krupnija.
Idealno vrijeme berbe je kad su mahune u potpunosti ispunjenje, a pritiskom samog zrna iz njega izlazi biljni sok. U trenutku kada mahuna postane vidljivo mrežasta, može se smatrati da je berba za koji dan već zakašnjela
Konzerviranje graška
![](https://posadisam.com/files/sites/2/peas-166969_960_720-600x399.jpg)
Najpopularnija metoda spremanja graška za kasniju potrošnju jest konzerviranje zamrzavanjem. Prije samog zamrzavanja, zrna graška je potrebno nakratko blanširati kako bi se zaustavio proces djelovanja enzima.
U vodu zagrijanu na 85 stupnjeva u koju je dodana soda bikarbona (1 gram na litru vode) stavimo grašak i pustimo ga da tako odstoji oko 5 minuta.
Nakon toga ga izvadimo iz vode i ohladimo pod mlazom hladne vode. Ocijedimo ga i rasprostremo po krpi ili kuhinjskom papiru kako bi se upio višak vode.
Ovako pripremljen grašak spremamo u plastične vrećice i spremimo u zamrzivač gdje može ostati i do 10 mjeseci, bez da promjeni u bitnome svoja svojstva.
![sušeni grašak](https://posadisam.com/files/sites/2/peas-2221629_960_720-600x361.jpg)
Grašak je za kasniju potrošnju moguće konzervirati i sušenjem, pri čemu se mlada zrna nakon blanširanja, u tankom sloju stavljaju u prikladnu posudu i suše u otvorenoj pećnici na 60-70 stupnjeva C.
Sa smanjenjem udjela vlage u zrnu, postupno se smanjuje temperatura sušenja. Da bi u potpunosti dehidriralo, zrnu je potrebno 4-5 sati sušenja, uz povremeno miješanje. Nakon potpunog hlađenja, osušeni grašak se sprema u papirnate ili platnene vrećice.
Grašak se može konzervirati i sterilizacijom u staklenkama kao i na još nekoliko načina.
U posljednje je vrijeme popularno i brašno od graška za pripremu različitih variva, umaka, a može se dodati i kod pripreme kruha.