Prema pronađenim ostacima, vjerojatno su prve lončanice ukrašavale dvor egipatske kraljice Hatšepsut, koja je vladala oko 1500. godine prije naše ere. Zaželjela je naime svoje odaje oplemeniti mirisom tamjana, koji se dobiva od biljaka iz roda Boswellia. Kako bi udovoljili njenoj želji, njeni su podanici «potegnuli» put Egipta, od kud su donijeli spomenuto grmlje.
Ukrasno je bilje još od davnina u Kini, Japanu i Indiji bilo vrlo cijenjeno i predstavljalo je određeni statusni simbol.
Smatralo se naime, kako je uzgajanje bilja predodređeno samo za bogate, a čak je, primjerice u Indiji smatrano krivičnim djelom ukoliko bi običan čovjek uzgajao orhideju.
U to su vrijeme postojala strogo određena pravila smještaja i sadnje ukrasnog bilja, a tek je u staroj Grčkoj razvijen slobodniji stil grupiranja raznih vrsta ukrasnog bilja.
Rimljani su ti koji su zaslužni za unapređenje uzgoja sobnog bilja. Razvili su, za ono vrijeme, moderne tehnologije, s pomoću kojih su uzgajali razne vrste bilja u svim godišnjim dobima. Stari su Rimljani, u vrijeme Senekine vladavine, konstruirali prve staklenike u kojima su cijele godine uzgajali ruže donesene iz Aleksandrije i Kartage. Kako bi povoljnom održavali temperaturu staklenika, postavili su cijevi kroz koje je prolazila topla voda.
Veliku ulogu u uzgoju biljaka u loncima imaju i redovnici, koji su u samostanima i vrtovima uzgajali mnoge vrste ljekovitih trava, a koje su koristili za liječenje mnogih bolesti.
Renesansa je značila procvat i u uzgoju bilja
Svoj puni procvat, uzgoj bilja doživljava u vrijeme renesanse, a za što je
posebno značajan Firentinski arhitekt Leon Battista Alberti koji je osmislio vrt kojeg su krasile brojne zemljane posude zasađene bršljanom, mirtom, borovima, limunom.
S brojnih tadašnjih ekspedicija po «novom svijetu», istraživači su se sa sobom trudili donijeti i što više novih biljaka.
Vrijeme je to u kom se upoznaje ljepota orhideja, raznih palmi i ostalog tropskog bilja. No pravo «ludilo» izazvala je pojava tulipana, koje su u Europu prenesene s Levanta u 17. stoljeću.
Toliko su bili traženi, da su čak neko vrijeme služili i kao sredstvo plaćanja. Glavno središte trgovine tulipanima, bila je i ostala Nizozemska, zemlja koju i danas mnogi nazivaju «Zemljom tulipana».
S prvim su doseljenicima u Ameriku prenesene mnoge biljne vrste koje su se uzgajale u Europi. No transport biljaka u i iz Amerike, bio je sve, samo ne jednostavan. U mračnim utrobama broda, samo bi se mali broj biljaka održao na dugotrajnim putovanjima.
No i to je prevladano, nakon spoznaje kako će bilje daleko bolje podnijeti put, ukoliko je nekoliko mjeseci ranije posađeno u zemljane posude.
Wardov kovčeg za lakši transport
Godina 1834. značajna je prekretnica u uzgoju sobnog bilja. Te je godine, sasvim slučajno, Nathaniel Ward otkrio kako bilje mnogo bolje uspijeva u mini staklenicima, budući u istima biljke stalno na raspolaganju imaju dovoljne količine vlage. 
Tako je i nastao tzv. Wardov kovčeg, koji je služio za prijenos biljaka na velike udaljenosti.
Na ovaj je način omogućen uzgoj mnogih egzotičnih biljnih vrsta, ne samo bogatim pripadnicima plemićkih obitelji, već i običnom puku. Tako su mnoge biljne vrste, poput paprati, orhideja ili krotona, postali sastavni element mnogih domova. U to su vrijeme posebno bile popularne parati, koje su na visokim stalcima krasile mnoge otmjene domove.
I dok je tako, u prošlosti, sobno bilje bilo simbol prestiža, danas je svaki dom nezamisliv bez, barem pokoje ukrasne biljke.
Zahvaljujući oplemenjivačkom radu, svakodnevno se dobivaju brojne nove sorte poboljšanih svojstava. Tako da danas zaista možemo kupiti biljke, koje će se dobro uklopiti u pojedinim dijelovima našeg doma.
Bez obzira, bio on potpuno osvijetljen, sjenovit ili pak uglavnom mračan. Izbor je zaista golem.