Insektivorne ili svima poznatije kao biljke mesožderke i više su nego zanimljivi predstavnici biljnog svijeta, koje svojom sposobnošću hvatanja sitnih životinjica plijene pozornost mnogih, poglavito djece, koja u njima vide neka “moćna” stvorenja.
Većina ovih biljaka u slobodnoj prirodi žive kao epifiti (rastu na drugim biljkama, ali ne kao paraziti već sami proizvode svoju hranu), a nedostatak hranjivih tvari (u prvom redu dušika i fosfora) nadoknađuju hvatanjem i razgradnjom insekata, kao i nekih drugih sitnijih životinjica.
Sve mesožderke imaju biljne organe kao i svaka druga vrsta. Imaju listove, cvjetove, a zbog klorofila su i zelene boje. Zanimljivo je kako je izgled nekih mesožderki nadahnuo pisce brojnih horor priča, a oni mlađi će se možda sjetiti i priče o štrumpfovima kojima su mesožderke ponekada zadavale velike probleme.
Svima im je zajednički mehanizam razgrađivanja lovine. Sve one razgrađuju plijen pomoću niza biokemijskih procesa, uz pomoć brojnih enzima i bakterija.
Različiti organi za hvatanje plijena
Venerina muholovka
Vjerojatno svima najpoznatija vrsta, barem izgledom jest Venerina muholovka, latinskog naziva Dionea muscipula. Podrijetlom je iz vlažnih močvarnih predjela Sjeverne i Južne Karoline. List Venerine muholovke sastavljen je iz dvije pokretne polovice koje na rubu imaju zupce. Na svakoj od njih se nalazi po tri osjetilne dlačice. Kada kukac privučen mirisom sleti na crvenu unutrašnjost lista i dotakne jednu od ovih dlačica, list se naglo, za manje od pola sekunde preklopi, a zupci na njegovu rubu priječe izlazak insektu. Potom biljka započinje sa lučenjem enzima i probavljanjem žrtve. Sam proces razgradnje insekta može potrajati i desetak dana, a nakon toga se ponovno rastvara spreman za hvatanje nove žrtve.
I tako se ponavlja tri do četiri puta, nakon čega se list osuši i propadne.
Vrčevi ispunjeni enzimima
Drugačiji način lova imaju vrste roda Nepenthes, listovi kojih su u jednom dijelu preobraženi u vrč, a čija je unutrašnjost presvučena vrlo finim dlačicama koje priječe kukcu izlaz van. U vrč insekti bivaju privučeni slatkastim mirisom kojeg izlučuju žlijezde smještene na rubu vrča, a svaki je vrč ispunjen vodenom otopinom enzima u koju se uhvaćeni kukci utope. Potom slijedi njihova razgradnja.
Zanimljivo je kako pojedini primjerci ovog roda, mogu doseći impozantne dimenzije. Tako su najveći primjerci uzgojeni u malezijskom nacionalnom parku u Kinabalu. Vrčevi zapremnine i više od 2 litre, sposobni su uhvatiti i nešto više od malog insekta.
Hvataju čak i sitne ribice
Neke insektivorne biljke iz roda Sarracenia (hrv. cjevolovka) imaju listove u obliku dugih tuljaca, na čijim se rubovima izlučuje slatkasta tekućina koja svojim mirisom privlači kukce. Kada kukac dođe do ruba lista, upadne u tuljac koji je ispunjen otopinom enzima i tada započinje njegova razgradnja. Jedna od najvećih biljaka ovog roda jest Sarracenia Leucophylla, čiji su tuljci dugi i do 1 metra. Neki pripadnici ovog roda žive u vodi i hrane se manjim ribama. Kada insekti ili ribe dotaknu dlačice na vrhu tuljca, on se naglo poveća usisavajući plijen. Za manje od 0,3 sekunde, otvor se zatvara i tada započinje proces razgradnje. Nakon određenog vremena potrebnog za razgradnju, koje u prvom redu ovisi o veličini «žrtve», otvor na vrhu tuljca se otvara, a neprobavljeni sadržaj se ispumpava van.
Rosika u Hrvatskoj ugrožena vrsta
Zanimljivo je kako među mesožderkama ima i vrsta koje rastu u Hrvatskoj. Jedna od njih je i Drosera ili rosika, vrsta koja je rasprostranjena na području Gorskog kotara. Spada u jednu od najugroženijih vrsta.
Rosika po listovima ima malene dlačice koje izlučuju ljepljivu tekućinu. Kada kukac, privučen mirisom, sleti na list zalijepi se i teško se više oslobađa. Kako se pokušava osloboditi, sve se više lijepi. Tada se list omota oko kukca i započinje njegovo rastvaranje. Otopljene hranjive tvari, biljka potom upije sa površine lista.
Umjesto gnojivom, prihranite ih komadićem mesa
Iako će predstavljati pravu radost djeci, u insektivornim biljkama nećete uživati dugo, budući su kratkog vijeka. Ono što im trebate osigurati jest dovoljno svjetla, ali ne izravna sunca, redovito zalijevanje kišnicom ili odstajalom vodom. Kompost održavajte stalno vlažnim, ali ipak ne premokrim, a dobro ćete učiniti ako ih povremeno orosite finom prskalicom.
I sada slijedi ono najzanimljivije. Primijetite li da se odavno nisu “pogostile” živom muhom, prihranite ih. No nemojte upotrijebiti tekuće hranjivo, kao što bi ste učinili u slučaju ostalih sobnih lončanica. Prihranite ih sitnim komadićem mesa ili uginulom muhom, koju ste umjesto njih ulovili u svom domu.