Ukrasno bilje

Vrtne palme

Teško je zamisliti ijedan mediteranski vrt ili perivoj u kojem nije zasađena pokoja palma

Rijetko ćete gdje vidjeti vrt u priobalju u kojem nije posađena barem jedna palma. Iako se radi o biljkama tropskih područja, tijekom godina su se toliko udomaćile u našem ambijentu da ih s pravom možemo smatrati već gotovo domaćim vrstama.

Palma ima raznih. Od onih koje narastu do 2 metra visine, ali i onih koje se u zrak vinu do visina i viših od 25 metara.

Pripadaju skupini drvenastih vrsta iz porodice Arecaceae. Među brojnim, danas uzgajanim palmama, koje svakodnevno susrećemo, jedino je grmasta žumara (Chamaerops humilis) izvorna palma Sredozemlja, dok ostale, kao što je naprijed rečeno potječu iz tropskih područja.

Sve palme zahtijevaju sadnju na zaklonjenim mjestima, zaštićenim od hladnih zimskih vjetrova, međutim i tu među pojedinim vrstama ima odstupanja.

Razmnožavaju se sjemenom koje kod većine vrsta klija druge godine po sjetvi, a postotak nicanja je velik.

Palme se često i same, spontano zasijavaju u prirodi, pa uokolo stare palme možemo pronaći bezbroj mladih biljčica, koje treba presaditi što prije po nicanju.

Najčešće se primjenjuju za pojedinačnu sadnju ili za sadnju u manjim skupinama, dok se neke manje vrste uspješno uzgajaju i kao lončanice.

Kako su palme ipak egzotične vrste, s njihovom primjenom valja biti umjeren, budući neće jednako lijepo izgledati na raznim staništima.

Palme ne zahtijevaju neku osobitu njegu, pogotovo one odrasle. Dovoljno je tek u proljeće svake ili svake druge godine odrezati suhe i oštećene listove. Mlade je palme potrebno i redovito zalijevati, naročito za sušnih ljeta, dok odrasle bez vode mogu preživjeti dosta dug period.

 

Palmina pipa

Donedavno smo mogli reći kako su otporne na napade štetnika, sve dok se i u Hrvatskoj, u početku u okolici Zadra i Šibenika, a danas uzduž cijele obale, nisu pojavila dva značajna štetnika – Crvena palmina pipa – Rhynchophorus ferrugineus i Palmin drvotoč – Paysandisia archon.

Iako su većina vrsta iz porodice Arecaceae potencijalni domaćini, najveće štete prave na vrstama  Phoenix canariensis (kanarska datulja), Trachycarpus fortunei (vitka žumara), Washingtonia filifera (končasta palma) i Chamaerops humilis (niska žumara), palmama koje su i kod nas najčešće.

Početna zaraza je teško uočljiva, budući se blago žućenje listova može pripisati brojnim čimbenicima. Nakon sušenja lista, dolazi do žućenja i sušenja cijele rozete, a u konačnici i cijelog stabla.

U sprječavanju zaraze možemo djelovati preventivno, prskanjem preporučenim insekticidima ili injektiranjem insekticida u deblo na visini od oko 1 metra čime je spriječen nekontrolirano zanošenje pesticida uokolo biljke. Injektiranjem se kroz provodne snopove aktivna tvar dovodi direktno do vegetacijskog vrha kojeg pipa napada. Jednim godišnjim injektiranjem postiže se zaštita za cijelu jednu sezonu razvoja pipe.

Zaražene biljke ili biljni dijelovi obavezno se moraju uništiti spaljivanjem ili ukapanjem u tlo uz prethodno obavijanje specijalnim tkaninama.

 

Trachycarpus fortunei (Visoka, Vitka žumara)

Ova je palma vrlo česta u mnogim vrtovima, ali i u gradskim parkovima i perivojima. Odlikuje ju deblo prekriveno končastim tvorevinama. U našim uvjetima rijetko naraste viša od 8 metara. Izuzetno dobro podnosi niske temperature, čak do – 5 stupnjeva, a neće joj smetati ni povremeni jaki udari vjetra, posebice bure. Zahvaljujući svojoj otpornosti održala se u našem klimatu, nasuprot nekih vrsta koje su smrzle.

Na vrhu debla razvija brojno lepezasto lišće, između kojeg ljeti izrastaju grozdovi žutih cvatova. Iz njih se razviju tamno modre bobe, kojima se ujedno i razmnožava.

Zbog svojih dimenzija, pogodna je za sadnju i u manje vrtove, uglavnom kao soliter, ali i za sadnju u skupinama od po nekoliko palmi.

Sadi se na sunčanim položajima, poželjno, zaštićenim od vjetra.

 

Phoenix canariensis (Kanarska datulja)

Vrsta koja za razliku od prethodno navedene, nema lepezasti, već perasti list dug 2 – 3 metra. Naraste do 15 metara visine.

Karakteriziraju ju ostaci peteljke na deblu, između kojih često zna izniknuti kakvo raslinje, primjerice šparoga ili kakav puzavac što pruža posebno lijepu sliku.

Deblo je uspravno, a završava gustom, bujnom krošnjom. Upravo zbog te činjenice ne bi je trebalo saditi na skučenim prostorima, jer osim što ne dozvoljava rast ostalom bilju, nije ju lijepo ni vidjeti.

Preferira osunčana područja, zaštićena od vjetra. Cvate u travnju i svibnju, žućkasto bijelim cvjetovima iz kojih nastaju žućkasto crvenkaste bobice, nalik na jestivu datulju, koje vise u grozdovima i jako su dekorativni.

 

Chamaerops humilis – žumara

 

Palma niska rasta, bolje rečeno grmasta palma. Naraste do oko 4 metara visine. Korijenje ima brojne izdanke iz kojih izrastaju bočni izboji. Otuda i grmolik rast. Ovim postranim izbojima se ujedno i razmnožava. Listovi su joj lepezasti, a plod je elipsast, crvene ili žućkaste boje. Moguć je uzgoj i sjetvom sjemena.

U primjeni je često kao soliter, najčešće na travnatim površinama, a česta je njena sadnja i u velikim ukrasnim posudama.

Posljednjih godina postala je sve prisutnija kod uređenja gradskih zelenih površina.

 

Cycas revoluta (Cikas)

 

Iako cikas zapravo nije palma, najčešće ćete ga u raznim priručnicima pronaći pod nazivom Cikas palma, zbog listova nalik onima u palme. Ova vrsta izvorno potječe iz Japana, a kod nas je najčešća u dubrovačkom primorju. Dosta sporo raste, pa mu ni nakon mnogo godina visina ne prijeđe 3 metra. Spada u “žive fosile” – biljke prisutne već milijunima godina.

Na vrhu debla razvija lisnu rozetu od desetak i više  listova sastavljenih od brojnih listića koji završavaju bodljom, a koji su kod odraslih primjeraka dugi i do 2 metra.

Razvijene biljke iz debla tjeraju mlade izboje, koji se odvajaju od debla i sade u mješavinu propusnog supstrata. Kroz neko vrijeme mlade se biljke ukorijene i započinju s rastom.

Svake godine cikas izbaci po nekoliko novih listova, koji su u prvo vrijeme nježni, da bi s vremenom brzo otvrdnuli.

Cikas je osjetljiv na mraz, pa ga stoga valja saditi na zaklonjenija staništa. Čest je u uzgoju kao lončanica, nerijetko i kao sobna biljka.

 

 

Od ostalih palmi koje su kod nas česte svakako valja istaći končastu vašingtoniju (Washingtonia filifera) vrstu uspravnog rasta, visine i do 30 metara, a koju karakteriziraju končaste tvorevine na listovima. Otuda i naziv končasta. Česta je u priobalju.

U našem klimatu, na određenim područjima možemo pronaći i pokoji primjerak datulje – Phoenix dactylifera, vrste izuzetno osjetljive na niske temperature. Po izgledu je vrlo slična kanarskoj datulji, s nešto rjeđom krošnjom. Plod je ukusna, jestiva datulja.

 

Prijavite se za naš newsletter