Trešnja je jedna od najranijih voćaka koja u proljeće cvjeta i najavljuje novu sezonu u vrtu. Kad se stablo zabijeli cvjetovima, rijetko tko ostane ravnodušan. Iako se često govori da je trešnja teška za uzgoj, istina je da uz dobru sadnju i umjerenu njegu može godinama davati odličan urod. A kad znamo da su cijene trešanja u sezoni često više od 10 eura po kilogramu, jasno je zašto se sve više onih koji imaju vrt, odlučuje posaditi barem jedno stablo.
Kada i kako saditi trešnju?
Najbolje vrijeme za sadnju trešnje je jesen, od opadanja lišća do jačih mrazeva. Može se saditi i u rano proljeće, ali jesenska sadnja daje bolje rezultate jer se korijen stigne razviti prije ljeta.
Za sadnju trešnje birajte sunčano i prozračno mjesto, tlo koje dobro propušta vodu i blago povišene položaje
trešnja ne voli teško, zbijeno tlo, ni mjesta gdje se voda zadržava. Prije sadnje dobro je iskopati širu jamu, razrahliti njeno dno i dodati zreli kompost ili stajski gnoj. Sadnica se sadi tako da mjesto cijepljenja ostane iznad razine tla, a nakon sadnje obavezno se dobro zalije.
Ako nemate vrt, dobra vijest je da postoje patuljaste i stupaste trešnje koje se mogu uzgajati u velikim posudama na balkonu. Narastu do oko dva metra, rano rode i mogu dati sasvim solidan urod uz redovito zalijevanje i prihranu.
Cvatnja i osjetljivost na proljetne mrazeve
Trešnja cvjeta vrlo rano, već krajem ožujka. Zbog toga može stradati od kasnih proljetnih mrazeva, posebno u udolinama. Dobar položaj i prozračna krošnja pomažu da se cvjetovi brže osuše nakon rose i kiše, što smanjuje rizik od bolesti. Da bi krošnja bila prozračna, trešnju je potrebno orezivati. Budite oprezni. Rezidba trešnje mora biti umjerena. Ona ne podnosi jake rezove i ne voli čišćenje do gola. Cilj je dobiti svijetlu, otvorenu krošnju u koju ulazi sunce i zrak.
Najbolje vrijeme za rezidbu je nakon berbe ili krajem ljeta. Jaka zimska rezidba se izbjegava jer potiče bujan rast i povećava osjetljivost na bolesti.
Štetnici i bolesti
Trešnja može imati problema s bolestima poput monilije i sušenja grančica, ali i sa štetnicima koji često naprave veću štetu nego same bolesti. Posebno treba spomenuti žilogriza, koji napada korijen i dugo ostaje neprimijećen, sve dok stablo ne počne vidljivo slabiti. Kod jačeg napada žilogriz može biti potpuno poguban – trešnja zaostaje u rastu, listovi žute i venu, a stablo se na kraju može potpuno osušiti. Jedan od znakova koji može upućivati na problem je i pojava smole na deblu i jačim granama, iako smolenje samo po sebi nije uvijek siguran dokaz, nego znak da je stablo pod jakim stresom.
Od štetnika koji napadaju plodove najpoznatija je trešnjina muha, odgovorna za takozvane „crvave trešnje”. Muha se javlja krajem proljeća i jaja polaže u plodove koji tek počinju dozrijevati, a ličinke se razvijaju unutar trešnje, često bez vidljivih znakova izvana. U zaštiti su vrlo korisne žute ljepljive ploče, koje se postavljaju u krošnju prije nego što plodovi počnu žutjeti. One služe kao pokazatelj pojave muhe, ali i kao mehanička mjera smanjenja njezine brojnosti. Ako se s postavljanjem zakasni, zaštita više nema učinka jer je šteta već učinjena.
Na mladim izbojima i listovima čest su problem lisne uši, koje uzrokuju uvijanje i deformaciju listova te slabe rast mladih trešanja. Njihova pojava često je povezana s mravima, koji se hrane mednom rosom i tako dodatno potiču njihovo širenje. I kod uši se žute ploče mogu koristiti kao signal za pravovremeno reagiranje, iako se u manjim vrtovima često mogu držati pod kontrolom i blažim, nekemijskim mjerama.
Njega trešnje
Trešnja ne voli pretjerivanje. U proljeće joj je dovoljno malo komposta ili zrelog stajskog gnoja oko stabla. Previše dušika potiče bujan rast, ali smanjuje otpornost na bolesti. Tlo oko stabla treba održavati rahlim i bez guste trave, posebno kod mladih sadnica.
