Vjerojatno nema vrta ili balkona, na kojem se svake godine ne zasade pelargonije, đirani ili muškatle, što su sinonimi kojima se u različitim dijelovima Hrvatske naziva ova omiljena ljetna cvjetnica.
Zbog svoje dugotrajne ljetne cvatnje, te izuzetne otpornosti prema jakom suncu, ova je vrsta apsolutni favorit među ljetnim vrstama.
Pripada porodici Geraniaceae, a potječe iz Južne Afrike, odakle je u 18. stoljeću prenesen u Europu. Od tada se stalnim oplemenjivačkim radom dobivaju brojne nove sorte.
Podjela pelargonija
Pelargoniju dijelimo na dvije osnovne skupine. Prvu čine uspravne pelargonije (Pelargonium zonale) koje imaju mesnate stabljike koje kod starijih biljaka odrvene. Listovi su okruglastog oblika, prekriveni brojnim sitnim dlačicama. Neke sorte na gornjoj strani imaju karakterističan tamnosmeđi prsten.
Među uspravne pelargonije ubrajamo i one mirisnih, aromatičnih listova, a koje mnogi poznaju kao Englesku pelargoniju.
Viseće pelargonije (Pelargonium peltatum) kako i samo ime kaže imaju viseće stabljike. Listovi su im okruglasti, mesnati i glatki, bez dlačica. Cvat visećih pelargonija sastavljen je od 4 do 8 pojedinačnih cvjetova kod jednostavnih sorti, odnosno više kod sorti sa polupunim ili punim cvjetovima.
Uzgojni uvjeti
Iako uspijevaju na svakom tipu tla, idealna je sadnja na pjeskovito-ilovastim tlima na potpuno osunčanim položajima, iako će podjednako dobro uspijevati i u laganoj sjeni. Na otvoreno se sade kada prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva, u priobalju već u travnju, a u kontinentalnim područjima u svibnju.
Tijekom rasta nužno im je osigurati svakodnevno zalijevanje, te tjedno prihranjivanje tekućim gnojivima za cvjetnice. Redovitim otkidanjem ocvalih cvjetova, pospješujemo cvatnju koja se protegne od svibnja pa sve do kraja listopada, a ponekad i dulje.
Bolesti i štetnici pelargonije
Najčešći štetnici pelargonije jesu lisne uši, najčešće zelena breskvina uš (Myzus persicae). Njihovu ćemo prisutnost najlakše uočiti na mladim listovima. Ove se uši hrane sisanjem biljnih sokova, što oslabljuje biljku koja tada manje cvate. Uz lisnu uš, na listovima se uvijek nalaze i gljive čađavice, koje se razvijaju na mednoj rosi što ju luče uši.
Čest nametnik na pelargonijama je i bijela mušica. Njenu prisutnost najprije uočavamo na naličju listova. Osim što izravno oslabljuje zaraženu biljku, može prenijeti i različite uzročnike biljnih bolesti, među kojima i naročito štetne bakterioze.
Bakterioza
Često se, baš u vrijeme kada su najljepše i u punoj cvatnji, pelargonije jednostavno osuše i to doslovce kroz nekoliko dana. Uzrok su različite bakterioze, poput bakterijske pjegavosti lista, bakterijske truleži ili truleži stabljike. Bakterija uništava biljne provodne snopove, pa bez obzira na učestalo zalijevanje, biljka zbog nemogućnosti iskorištenja vode, brzo vene i ugiba. Grančice i listovi postaju crni, suhi, a kora naborana.
Na žalost, biljke koje su se osušile, zaražene su najvjerojatnije još u rasadniku dok su na ukorjenjivanje stavljane reznice sa zaraženih matičnih biljaka. Širenju pogoduje i zaražen supstrat za uzgoj presadnica, kao i zaražena oprema kojom se reznice uzimaju. Simptome na kupljenim biljkama nećemo primijetiti odmah, s obzirom da ih sadimo krajem travnja i u svibnju, kada temperature zraka još uvijek nisu visoke. Širenju bolesti naime pogoduju temperature više od 22 stupnja C, a što su više simptomi su izraženiji. Na pojavu simptoma utječe i vlaga supstrata i zraka. Što su više, simptomi su izraženiji. Dakle, već početkom ljeta, s porastom temperatura i intenzivnijim zalijevanjem, započima pojava opisanih simptoma.
Ne postoje učinkovita sredstva kojima bi se ova zaraza mogla suzbiti u potpunosti, već je moguće usporiti njeno širenje. Zato je potrebno pridržavati se nekih higijenskih mjera kako bi se barem pokušalo spriječiti ovu bolest i to primarno kod proizvodnje presadnica – korištenje sterilnih supstrata i posuda, preventivno zalijevanje mladih biljčica zaštitnim sredstvima i dr. Ako smo imali tu „nesreću“ i kupili već zaraženu biljku, na žalost, malo toga možemo učiniti.
Zimska njega
S prvim hladnoćama biljke unosimo u zatvorene, ali negrijane prostorije, primjerice verande, dobro osvijetljeno stubište ili negrijani staklenik. Niska temperatura od oko 5 0 C je idealna. Naime, pri toj se temperaturi sprječava rast čime se onemogućava tjeranje novih izboja koji bi oslabili ljetnu cvatnju. Visinu izboja treba smanjiti na polovicu. Uklonite svo požutjelo lišće i ocvale cvjetove. Provjerite zdravstveno stanje biljke. Ukoliko primijetite znakove bolesti ili štetnike, tretirajte zaštitnim sredstvima kako bi spriječili njihovo širenje na ostalo bilje. Tijekom zime ne prihranjujte, a zalijevajte oskudno, tek toliko da spriječite venuće listova. U proljeće sljedeće godine, biljke presadite u svjež supstrat, u jedan broj veću posudu. Smjestite ih na dobro osvijetljeno mjesto i pojačajte zalijevanje. Redovito prihranjujte tekućim gnojivima.
Od stare biljke uzgojite novu
Istraživanjima je dokazano da najbolje cvjetaju biljke stare godinu do dvije. Stoga od dobro razvijene biljke, reznicama vrlo lako možete uzgojiti novu. Najbolje vrijeme za to je rujan, no reznice se u pravilu mogu uzimati i tijekom cijele godine, čak i zimi, s tim što je period ukorjenjivanja tada duži.
Reznice uzimamo s odabrane matične biljke, koja mora biti snažnog rasta, bez znakova bolesti i štetnika. Režemo ih oštrim nožem, a nikako škarama koje gnječe tkivo, te na taj način omogućuju ulaz raznim patogenim organizmima koji dovode do propadanja biljke. Reznicu dužine oko 8 cm režemo odmah ispod koljenca, zadebljalog dijela stabljike (slika 1). S njenog donjeg dijela uklonimo sve listove (slike 2 i 3), a gornje prikratimo na polovicu (slika 4).
Ukorjenjivanje provodimo u smjesi treseta i pijeska (slika 6), ili u nekom od već pripremljenih supstrata kakve je moguće kupiti u poljo trgovinama. Za uspješnije ukorjenjivanje koristimo hormon za pospješivanje ukorjenjivanja.
Posudu sa reznicom prekrijemo plastičnom vrećicom kako bi se do razvoja korijenja spriječilo štetno isušivanje biljke. U narednom razdoblju biljke valja redovito orošavati, te povremeno prozračivati kako ne bi došlo do truljenja.
Za otprilike 3-4 tjedna dolazi do razvoja korijenja. Tada mlade biljčice presađujemo u posudu ispunjenu kompostom, koju smještamo na svijetlo, ali od direktnog sunca zaštićeno mjesto.