Jedan od najčešćih Božićnih simbola upravo je božikovina (lat. Ilex aquifolium). Teško da ćete i danas pronaći čestitku ili prigodan božićni stolnjak na kojem glavni motiv nije božikovina.
Još od davnina ovu su biljku smatrali posebnom, pa je tako starim Rimljanima bila simbolom zaštite od uroka, a čestom sadnjom uz kuće nastojalo se zaštititi ukućane od raznih bolesti, a kuću od udara groma.
U prošlosti se od njenog lišća pripremao čaj koji je služio kao napitak tijekom plemenskih rituala, a s ovim su se običajem Europljani susreli kod Sjevernoameričkih Indijanaca. Pripremanje napitka od božikovine ponovno je jače zaživjelo u vrijeme američkog građanskog rata, u vrijeme nestašice čaja i kave.
Simboliku božikovine preuzima i kršćanstvo u kojem zeleno bodljikavo lišće ilexa predstavlja Isusovu krunu, crvene bobice njegovu krv, a bijeli su cvjetovi simbol Isusova rađanja.
Danas je poznato oko 400 različitih vrsta božikovine, od kojih je najpoznatija samonikla – Ilex aquifolium, zimzeleni grm ili drvo koje u optimalnim uvjetima naraste i do 15 metara visine.
Božikovina je rasprostranjena od atlantskih do submediteranskih područja, gdje dolazi kao podrast u bukovim i miješanim bukovo-jelovim šumama uglavnom u planinskim krajevima.
Vazdazelena je vrsta, sjajnih kožastih, na rubovima zašiljenih listova. Mladi su listovi jače nazubljeni, dok su stariji gotovo u potpunosti bez bodljastih vršaka.
Zaštićena vrsta u RH
Dvodomna je vrsta (postoje biljke koje nose samo muške cvjetove i one koje nose samo ženske) pa je na svakih 5-6 ženskih biljaka potrebno zasaditi barem jednu mušku, kako bi tijekom jeseni i zime mogli uživati u božikovini okićenoj brojnim crvenim bobicama. Bobice su omiljena hrana pticama zahvaljujući kojima se i rasprostranjuje na nova staništa.
Dugovječna je biljka, pa prema podacima iz literature može doživjeti starost i do 300 godina. Iako je božikovina vrsta koja je prilagodljiva raznim staništima, najboljom će se pokazati na dubokim, ilovastim dobro dreniranim tlima. Božikovina se koristi za soliternu sadnju, kao samostalan grm, zatim za sadnju u skupinama, a moguća je i sadnja u posudama gdje osobito lijepo izgleda ako je od nje formirano stabalce kuglaste krošnje.
U Republici Hrvatskoj je ugrožena vrsta i kao takva uvrštena u Crvenu knjigu biljnih vrsta Republike Hrvatske u kojoj su popisane sve rijetke i ugrožene vrste.
Zakonom je zaštićena na svim prirodnim nalazištima još od 1961. godine. U nas je rasprostranjena od primorskih do kontinentalnih krajeva. Česta je u Istri, Hrvatskom primorju, na Cresu, Gorskom kotaru i Velebitu, ali i na drugim ograničenim područjima.
U prirodi je zabranjeno kidanje grana ili čupanje cijelih biljaka, na što još jednom valja upozoriti sve one koji pred blagdane kidanjem ovih biljaka čine neprocjenjivu štetu. Ako ste ljubitelj ove dekorativne biljke nabavite primjerak u nekom od vrtnih centara i zasadite u svom vrtu ili terasi.
Imela
Imela je još jedan od simbola božićnog vremena, nezaobilazan sastojak božićnih aranžmana i adventskih vijenaca.
Radi se o polunametniku, razgranjenom grmiću koji raste na listopadnom drveću mekog drva, a posebno je uočljiv u jesen nakon opadanja lišća.
Od biljke domaćina na kojem parazitira koristi vodu i u njoj otopljene hranjive tvari, dok sama zahvaljujući klorofilu iz lišća i sunčevoj svjetlosti stvara organske tvari. Imela cvate u ožujku i travnju, a plodovi prepuni ljepljive sluzi pojavljuju se u prosincu. Širenju imele pomažu ptice koje prenose plodove, a koji se zahvaljujući ljepljivoj sluzi lako prihvaćaju za druga stabla.
Mit o imeli prisutan je već stoljećima. Keltima i Germanima ona je bila znak plodnosti.
Smatra se kako imela donosi sreću i štiti od demona, a poznata je i predaja koja kaže kako će one parove koji se poljube pod grmom imele pratiti vječna sreća.
